Do devedesetih godina hrvatski genocid nad srpskim narodom u Hrvatskoj nije bio poželjna tema. Komunistički rukovodioci i intelektualna elita u Hrvatskoj su sistematski organizovali sakrivanje zločina države NDH nad Srbima i ostalim neposlušnim narodima. Skrivanje i obmanjivanje stručne i ostale javnosti se ogleda u iskrivljivanju istine o uzrocima, razmjerama i posljedicama sukoba Srba i Hrvata, koji su vremenom umanjili odgovornosti NDH za zločine a u međuvremenu su Srbi postali remetilački faktor sa faš,ističkim predznakom.
U tom cilju vješto se potencirao termin tzv. država NDH, kao neka slučajna i manje važna tvorevina. NDH je zapravo bila država sa punim državnopravnim kapacitetom i otvoreno je organizovala i izvršila zločin - genocid prema Srbima i ostalim narodima koji je nisu prihvatili. Posebno je izbjegavana priča o jamama, njihovom obilježavanju adekvatnim spomenicima i mogućem vađenju žrtava iz njih.
Mnoge jame su bile zabetonirane o trošku JNA a ostale zatrpavane kamenjem, uginulom sto,kom itd . Poslije rata bilo je inicijativa za vađenje žrtava iz jama u cilju identifikacije i dostojanstvenog sahranjivanja. Vještim činovničkim odugovlačenjem nadležnih institucija, zločini su prepušteni vremenu zaborava. U većini srpskih sela mještani su sami prikupljali posmrtne ostatke žrtava, sahranjivali ih i o svom trošku podizali spomenike. Nevine srpske žrtve koje su bile pob,ijene samo zato što su bili pravoslavni Srbi, sahranjivani su pod zvijezdom petokrakom ideološkim simbolom komunista i partizana.
Poznato je da mnoga stratišta nisu adekvatno obilježavana, kako bi podsjećala buduća poko,ljenja na ljudsku patnju i zločin. Ipak najbolje „maskirano“ stratište je jama Golubinka u selu Šurmanci u Hercegovini. U nju su us,taše 1941. godine bacile 530-550 žena i djece pravoslavnih Srba iz sela Prebilovci. Nekoliko stotina metara od jame dana 24.06.1981. godine, u susjednom siromašnom selu Međugorje grupi djece „ukazala“ se Gospa. Od tada veliki broj hodočasnika iz cijelog svijeta obilazi ovo mjesto. Oko milion katoličkih vjernika dođe godišnje u ovo selo. Mještani Međugorja su se obogatili od vjerskog turizma, a stradanje i patnja njihovih komšija nedužnih žena i djece u jami Golubinka, nikom nije važno. Nema opravdanja za neznanje, naročito za ugledne ljude iz cijelog svijeta, koji imaju uticaj na mlade ljude .
Srbi u Hrvatskoj „naviknuti“ na stalna stradanja, opterećeni životnom egzistencijom a uljuljkani boračkim penzijama i ratnom slavom pobjednika, postepeno su zaboravili na stradanje svojih najmilijih. Rijetkost je bila pojava odavanje počasti nevinim žrtvama u jamama. Kao da je srpski narod bio zadovoljan stepenom svoje dostignute slobode a žrtve svojih najmilijih dao je na oltar bratstva i jedinstva i ustavne ravnopravnosti sa hrvatskim narodom.
Početkom devedesetih godina hrvatski mediji su lansirali priču o jami Jazovka. Zagrebački „Vjesnik“ je tvrdio da se u njoj nalazi do 40.000 nevino ub,ijenih Hrvata (civila, vojnika i ranjenika) od strane partzana (Srba). Hrvatski narod je već do tada bio u transu antisrpske histerije a „saznanje o zločinu u Jazovci“ je dodatno pojačalo mržnju prema Srbima. Srbi su se čudili kako je zaboravljeno njihovo stradanje, pa su počeli tek tada davati komemoracije svojim žrtvama, ali to je više bilo kasno. Srbi su protjerani iz Hrvatske a svoje pretke su ostavili u jamama.
Sa današnje istorijske distance je čudna dugogodišnja naivnost Srba na svoj položaj i stradanje u Hrvatskoj. Rijetko je koji evropski narod toliko stradao od drugog naroda (svojih komšija) a da je to istovremeno nepoznato u pravoj mjeri svjetskoj javnosti. Posebna zabluda je odnos prema hrvatskim komunistima i partizanima. I danas mnogi Srbi nisu shvatili da su hrvatski nacionalisti i komunisti imali zajednički državotvorni cilj (nezavisna Hrvatska), a razlikovali su se samo po metodi realizaciji tog cilja i u odnosu prema Srbima. Dok su nacionalisti masovno ubijali Srbe, hrvatski komunisti su ih iskoristili i trošili u NOB i tako Hrvatskoj pribavili oreol antifa,šističke zemlje.
Hrvatsko komunističko vodstvo je još u ratu stalno potenciralo jednaki dorinos Srba i Hrvata u borbi a izjednačavalo ust,aške zločine sa čet,ničkim. Današnje hrvatske vlasti i stručna javnost govore samo o doprinosu Hrvata u antifa,šističkoj borbi.
170
